Obilato iskorištavanje socijalnih usluga te javnih i državnih resursa veoma je raširen mit koji se vezuje uz brojne manjinske skupine. Migranti i izbjeglice, neovisno radi li se o tražiteljima međunarodne zaštite ili onima koju su tu zaštitu dobili, nerijetko su jedna od skupina kojoj se te “privilegije” pripisuju.

U posljednje vrijeme takve stavove potpiruju antiimigrantski nastrojeni političari i javne osobe, među kojima se ističe bivši saborski zastupnik Ivan Pernar.

Početkom prosinca na TikToku je podijelio video beskućnika kako spavaju na jednom od zagrebačkih kolodvora, a za to je okrivio azilante, odnosno gradonačelnika Tomislava Tomaševića koji im navodno dijeli smještaj.

“Hrvatski beskućnici na Zapadnom kolodvoru, dok Senf dijeli azilantima stanove!”, natpis je koji stoji u Pernarovom videu (arhiviran ovdje).

Mjesec dana prije toga objavio je sličan sadržaj. Snimio je beskućnika u zagrebačkom tramvaju, napominjući:

“Dok Senf dijeli stanove azilantima naši beskućnici spavaju po tramvajima”.

Screenshot/Instagram

U listopadu je na TikToku objašnjavao da je uzrok krize stambenog prostora u Zagrebu “masovno doseljavanje migranata s kojima Tomašević ne zna gdje bi”. Tada je i Pernarov bivši stranački kolega, europarlamentarac Ivan Vilibor Sinčić širio slične tvrdnje, govoreći pred Europskim parlamentom kako se u Zagrebu novac oduzima građanima, a dijeli se “ilegalnim migrantima, korumpiranim političarima i beskorisnim udrugama”.

“Dajete i migrantima kojih je sve više. Daju im se stanovi, dijeli im se novac, dok naši građani koji imaju sve manje prava u svom vlastitom gradu, u svojoj vlastitoj državi to nemaju”, stoji u Sinčićevoj objavi na Facebooku (arhivirana ovdje) te u snimci njegova govora (arhivirana ovdje).

Azilanti imaju pravo, ali ne i prednost, pri traženju najma gradskih stanova

Ovaj recentni val antiimigrantskog raspoloženja među političarima povezan je s odlukom zagrebačke Gradske skupštine kojom se mijenjaju uvjeti, mjerila i postupci za davanje u najam stanova kojima upravlja grad. Tom odlukom, donesenom 5. listopada 2023. godine, omogućuje se stambeno zbrinjavanje na temelju socioekonomskog statusa te stambeno zbrinjavanje osoba nižih i srednjih prihoda po priuštivim cijenama.

Silne kritike te odluke, stizale su s desnice (1, 2) jer se stanovi na temelju socioekonomskog statusa, uz osobe s “prebivalištem u Gradu Zagrebu koje su državljani Republike Hrvatske, druge članice Europske unije”, mogu dati u najam osobama pod međunarodnom zaštitom. Jedan od uvjeta je neprekinuto prijavljeno prebivališta u gradu najmanje tri godine. Takvo se rješenje razlikuje od dosadašnjeg po kojemu su aplicirati mogli samo hrvatski državljani koji u Zagrebu imaju prijavljeno desetogodišnje prebivalište.

U kolovozu prošle godine, dok su promjene uvjeta najma gradskih stanova bile u najavi, na jednoj od konferencija za tisak gradskih vlasti pojavio se Pernar i neumorno postavljao pitanja gradonačelniku. “Zašto govorite da je kriza stambenog prostora, a dijelite stanove migrantima i azilantima dok naši ljudi ne mogu naći stanove po normalnim cijenama?”, pitao je Pernar, a gradonačelnik mu nije namjeravao odgovoriti. Nešto kasnije Tomašević se osvrnuo na problem stanovanja i objasnio kako se novim modelom najma stanova nastoji obuhvatiti one najugroženije.

“Mijenjamo i odluku o najmu stanova jer, iako imamo više od 6 000 stanova, dobar dio njih koriste ljudi koji se po apsolutno ničemu ne kvalificiraju niti za priuštivo stanovanje niti socijalno ugrožene. Nedavno mi je došlo na potpis, muž i žena s dvoje odrasle djece, imaju svaki po 2 000 eura plaće mjesečno, žive u stanu od 80 kvadrata na dobroj lokaciji i plaćaju 100 eura mjesečno. I tako već 20 godina. Potpuni nered i nepravda”, rekao je gradonačelnik.

U samoj odluci definirano je bodovanje potencijalnih kandidata koji će putem natječaja dobiti gradske stanove u najam. Prema tom dokumentu, osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita ne ostvaruju nikakvu bodovnu prednost u odnosu na ostale kandidate.

Beskućnici, koje Pernar toliko spominje, imaju najveću prednosti kada se gleda stambeni status kandidata i dobivaju najviše bodova (30). Korisnici osobne invalidnine dobivaju bodove na temelju zdravstvenog statusa: odrasli 15, a maloljetnici 20 bodova. Što se tiče posebnih okolnosti na temelju kojih se prikupljaju bodovi, tu se, između ostalih, ubrajaju podnositelji zahtjeva koji su žrtve obiteljskog nasilja (10 bodova) te podnositelji koji su iznad 55 godina starosti (15). Ako je podnositelj zahtjeva ili član kućanstva hrvatski branitelj, on dobiva pola boda za svaki mjesec proveden u obrani (najviše po kućanstvu na temelju tog kriterija dobiva se 20 bodova).

Valja naglasiti da ne može svaki “migrant” aplicirati na gradski natječaj za najam stanova. To mogu one osobe koje legalno borave u Hrvatskoj, odnosno Zagrebu, a prošli su postupak odobrenja međunarodne zaštite i tu zaštitu na kraju i dobili (azil i supsidijarna zaštita priznaje se osobama čiji bi život bio ugrožen povratkom u zemlju podrijetla). Od 2006. do kraja 2020. godine azil u Hrvatskoj su dobile 802 osobe, a supsidijarnu zaštitu njih 148. Iz toga proizlazi da maksimalno 950 osoba pod međunarodnom zaštitom udovoljava osnovnom kriteriju gradske administracije da podnositelji zahtjeva moraju imati neprekinuto prijavljeno prebivalište u gradu najmanje tri godine.

Nije poznato koliko njih ima prebivalište u glavnom gradu, a koliko u ostalim mjestima u Hrvatskoj ili inozemstvu, tako da bi broj potencijalnih kandidata mogao biti značajno manji. Kako nam je objasnio MUP, osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom ostvaruju pravo na slobodu kretanja te, “ukoliko ispunjavaju zakonske odredbe, imaju mogućnost biti nositelji putne isprave čije izdavanje im omogućava napuštanje teritorija Republike Hrvatske”. S obzirom na navedeno, nastavlja MUP, broj osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom koje trenutno borave zemlji varira gotovo na dnevnoj razini.

Samo 19 državnih stanova iskorišteno je za smještaj azilanata

Provjerili smo i kakva je situacija sa smještajem koji azilantima omogućuje država. Kad se strancu prizna azil ili supsidijarna zaštita u Hrvatskoj, on ima pravo na boravak te mu se osigurava smještaj na teret državnog proračuna, najduže dvije godine od dana izvršnosti odluke kojom se priznaje azil, odnosno supsidijarna zaštita.

Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine, sukladno Zakonu o privremenoj i međunarodnoj zaštiti, trenutno zbrinjava 57 osoba s odobrenom međunarodnom ili supsidijarnom zaštitom. “Radi se o 22 obitelji koje su smještene u isto toliko stanova. Radi se o stanovima u stambenim zgradama na područjima gradova/općina Zagreb, Rijeka, Sisak, Viškovo, Karlovac, Požega, Daruvar i Velika Gorica”, stoji odgovoru koje nam je dostavilo Ministarstvo. Od ta 22 stana, 19 ih je koji su u državnom vlasništvu. Inače, uprava za stambeno zbrinjavanje ovog Ministarstva raspolaže s ukupno 11 347 nekretnina koje se nalaze na potpomognutim područjima, područjima posebne državne skrbi i izvan područja posebne državne skrbi, a useljeno je trenutno 8 872 nekretnina, većinom hrvatskih državljanima.

Lucija Mulalić iz Centra za mirovne studije (CMS) opisala je kako izgleda smještaj izbjeglica i migranata – u teoriji i praksi. Kaže da osobe koje su dobile međunarodnu zaštitu imaju pravo na u potpunosti subvencionirani smještaj u razdoblju od dvije godine ako nisu zaposleni. Napomenula je da govori o jako malom broju osoba, “nešto više od tisuću ljudi u zadnjih gotovo 20 godina”. Osobe koje su zaposlene dužne su sudjelovati u sufinanciranju smještaja u određenom postotku, ovisno o visini primanja.

“U praksi vidimo da su ti iznosi poveći, a ljudi često rade na zaposlenjima u kojima ostvaruju minimalna primanja, što onda kao posljedicu dovodi do toga da su neki ljudi demotivirani raditi. Ideja osiguravanja subvencioniranog smještaja zapravo je bila zamišljena kao pohvalna mjera u kojoj bi tijekom dvije godine osobe koje su dobile zaštitu i smještaj učile hrvatski jezik, tražile posao, prolazile dokvalifikacijske i prekvalifikacijske tečajeve ako je potrebno, kao i procese nostrificiranja diplomi i slično, kako bi onda nakon dvije godine, kada pronađu zaposlenje, mogli sami preuzeti plaćanje smještaja. U praksi nažalost sve druge mjere ne funkcioniraju ili im osobe jako otežano pristupaju, pa je zapravo mjera smještaja jedino na što se oslanjaju”, rekla je Mulalić za Faktograf.

Pojasnila je i da država osigurava državne stanove osobama s međunarodnom zaštitom u mjestima gdje su oni dostupni. Ako nisu dostupni državni, onda se iznajmljuju stanovi na privatnom tržištu – do određene cijene, kvadrature i slično. “Često se nažalost onda osobe koje dobiju zaštitu, i možda su već pronašle posao, na primjer u Zagrebu, moraju seliti u Sisak, Požegu ili gdje god ih se pošalje u tom trenu jer postoji slobodni stan. Ti gradovi često nemaju izgrađenu integracijsku mrežu unutar institucija, podršku civilnog društva ili jedinica lokalne samouprave, koje su i same onda često stavljene pred gotov čin, nisu na vrijeme informirane o procesima preseljenja izbjeglica, što stvara probleme kako za izbjeglice, tako i za lokalnu zajednicu koja se ne uspijeva pripremiti kako treba”, nastavlja Mulalić.

Tražitelji azila i osobe s privremenom zaštitom

Status tražitelja azila razlikuje se od statusa osoba koje su dobile međunarodnu zaštitu, a samim time razlikuju se i njihova prava. Prema policijskoj statistici, broj osoba kojima je odobrena zaštita višestruko je manji od broja osoba koje su ju zatražile. Primjerice, 2022. godine međunarodnu zaštitu zatražile su 12 872 osobe, a 21 ju je dobila. Do rujna prošle godine evidentirano je 54 482 tražitelja, a odobreno je 19 zahtjeva. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u studenom je izjavio da čak 97 posto tražitelja azila ne ostaje u Hrvatskoj.

Stranac koji izrazi namjeru za podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu ima pravo na smještaj u prihvatilištu, hranu i odjeću osiguranu u naravi, naknadu troškova javnog prijevoza za potrebe postupka odobrenja međunarodne zaštite te novčanu pomoć, stoji na internetskim stranicama MUP-a. Prema podacima koje nam je dostavio MUP, u Prihvatilištu u Zagrebu nalazi se 445 tražitelja, dok se u Prihvatilištu u Kutini nalazi 96 tražitelja. U privatnom smještaju se nalazi 76 tražitelja međunarodne zaštite.

Mulalić kaže da je prihvatilište u Kutini zamišljeno kao smještaj za ranjive skupine (žene, starije, osobe s invaliditetom i slično), a da je ono u Zagrebu ranije bilo samo za muškarce iako zadnjih godina prima i obitelji te ranjive skupine.

“Iako je zagrebačko prihvatilište prošlo neke rekonstrukcije i adaptacije, situacija je pogotovo prošle godine bila poprilično loša, kao što je i ljetos potvrdio video jednog ruskog tražitelja azila koji je prikazao loše uvjete života koji su tada postojali u prihvatilištu – zato što je uglavnom u njemu bilo više ljudi nego što postoji smještajnih kapaciteta, kao i kapaciteta osoblja da se pobrine za osnovne potrebe ljudi. U Kutini obitelji dijele sobu, dok djeca bez pratnje i žene imaju pravo na samostalne sobe. U Zagrebu ljudi spavaju u dijeljenim sobama po četvero ljudi, dok su obitelji isto smještene u istim sobama”, opisala nam je Mulalić.

Dodala je kako su se ljudi skroz godine u prihvatilištu u Zagrebu žalili na različite probleme, a da otkako pristup zagrebačkom prihvatilištu nemaju sve organizacije civilnog društva, teško je ocijeniti pravo stanje prihvatilišta.

Pored međunarodne zaštite, postoji i privremena zaštita. Ona se odobrava kada stranci u velikom broju dolaze iz zemlje u kojoj je “zbog rata ili njemu sličnog stanja, općeg nasilja ili unutarnjih sukoba došlo do kršenja ljudskih prava”. Takav tip zaštite u posljednje vrijeme dobivaju ukrajinski državljani. Kako nam je potvrdio MUP, od početka krize u Ukrajini početkom 2022. godine zaključno s 1. siječnja 2024. godine zaprimljeno je 25 217 zahtjeva za privremenom zaštitom, od čega je odobreno 24 186 zahtjeva.

Što se tiče smještaja osoba u tom statusu, Mulalić kaže da se osobama s odobrenom privremenom zaštitom pravo smještaja u pojedinačnom smještaju daje na rok od šest mjeseci s mogućnošću produženja najviše do godinu dana. “Za Ukrajince je pri samom početku rata osiguran velik broj privremenih grupnih prihvatilišta, a i osigurana je vladina mjera osiguravanja plaćanja troškova onima koji izbjeglim Ukrajincima osiguravaju smještaj, kroz Odluku o financiranju troškova za stambeno zbrinjavanje raseljenih osoba iz Ukrajine u pojedinačnom smještaju”, rekla je Mulalić.

Mnogo manji opseg prava od hrvatskih državljana

Neutemeljene tvrdnje o navodnim benefitima koje migranti i izbjeglice uživaju, više nego lokalno stanovništvo, već neko vrijeme kruže internetom, kako na domaćem terenu, tako i na vani. Nerijetko je linija argumentacije takva da se, kao što to radi Pernar u svojim objavama, ističe nepovoljan položaj neke druge osjetljive društvene skupine, kako bi se istaknule navodne povlastice koje koriste migranti i izbjeglice.

Primjerice, krajem prošle godine u Velikoj Britaniji širile su se tvrdnje da migranti dobivaju više novca nego tamošnji umirovljenici. Kako je pisao Full Fact, takve tvrdnje nisu bile smještene u pravi kontekst. Točno je da neki migranti mogu primati beneficije na istoj osnovi kao i državljani Ujedinjenog Kraljevstva i dobivati više od državne mirovine, ali to ne ostvaruju zbog svog imigrantskog statusa. Mnogi migranti uopće ne mogu tražiti beneficije, a novčana potpora koja se daje tražiteljima azila mnogo je manja od državne mirovine. U toj su se državi i na javnom servisu mogle čuti netočne tvrdnje da tražitelji azila dobivaju 175 funti tjedno, međutim Full Fact je utvrdio da u stvari primaju 45 funti tjedno ili puno manje, ako su im obroci uključeni u smještaj.

I u Hrvatskoj također postoji predodžba da azilanti dobivaju izdašnu novčanu pomoć od države. Međutim, Mulalić kaže da osobe koje su u statusu tražitelja međunarodne zaštite, ako nisu zaposleni, imaju pravo na mjesečnu novčanu pomoć u iznosu od 13 eura. Osobe koje u Hrvatskoj imaju međunarodnu zaštitu mogu se, kao i svi ostali građani, prijaviti za naknade u sustavu socijalne skrbi, primjerice, zajamčenu minimalnu naknadu, jednokratnu naknadu, koja se računa i traje jednako kao i svim drugim građanima.

CMS još je 2015. godine na svojim internetskim stranicama objavio listu mitova koji su tada kružili o azilantima i tražiteljima azila. Među njima je bio i onaj da “tražitelji azila imaju veća prava i bolji život od nas”. Prema CMS-u, oni imaju mnogo manji opseg prava od hrvatskih državljana.

“Dok borave u Hrvatskoj, tražiteljima azila osiguran je grupni smještaj u Prihvatilištu za tražitelje azila te osnovni uvjeti za život […] Život s nepoznatim ljudima s kojima dijelite malu sobu uz minimalna prava i financijska sredstva ne mogu se smatrati dostojanstvenim uvjetima života čovjeka. Sigurnost, privatnost i obitelj su neke od stvari koje tražitelji azila najčešće ističu da im nedostaju”, pisao je CMS.

Mulalić nam kaže da su takva uvjerenja prisutna i danas jer “velik broj građana i građanki nije dovoljno dobro informiran o tome tko su to zapravo tražitelji azila i izbjeglice, zašto su ljudi primorani prisilno migrirati i bježati, zašto ljudi migriraju nedokumentirano i slično, kao i oko opsega prava koje imaju izbjeglice i tražitelji azila koji ovdje žive”.

“Tražitelji azila i pogotovo osobe s međunarodnom zaštitom, iako u teoriji imaju zajamčen niz prava (od kojih su neka manja opsegom, a neka jednaka kao i prava drugih građana – poput prava djece na pristup obrazovanju i slično) zapravo u praksi vrlo teško ostvaruju pristup tim istim pravima, zbog komplicirane birokracije, nedovoljno razrađenih postupaka, institucionalnog nasilja i rasizma, kao i općenito nemara onih na vlasti – u zadnjih dvadeset godina, da se ozbiljno i temeljito pozabave ovom problematikom. Ljudi su tako ostavljeni da sami kako znaju i umiju uz podršku organizacija civilnog društva uče jezik, traže posao, i pokušavaju uspostaviti svakodnevicu i nastavak života ovdje”, zaključuje naša sugovornica.