Europska unija ne uvodi smrtnu kaznu - Faktograf.hr

Korisnici Facebooka dijele poruku koja kaže da “Europska unija uvodi smrtnu kaznu na mala vrata“.

U poruci čiji sadržaj ne odgovara činjeničnom stanju navodi se: “Sam Lisabonski ugovor nije jedini problem. Problematična je povelja o temeljnim pravima koja bi postala pravno obavezujuća. To omogućuje, u objašnjenjima koja su tamo uključena, ponovno uvođenje smrtne kazne. Također, dopušta ubijanje ljudi da bi se ugušio ustanak ili pobuna. Istina je da članak 2., stavak 2. uređuje izricanje smrtne kazne i zabranu izvršenja. Međutim, sada postoji izjava o ovom članku uključena u Ugovor iz Lisabona, koja dolazi iz Konvencije o ljudskim pravima (ECHR) iz 1950. Ona kaže ubojstvo se neće smatrati kršenjem ovog članka, između ostalog, ako je uzrokovana upotrebom sile koja je potrebna za legalno gušenje ustanka. No, što ako proglase prosvjede protiv korone ratnim stanjem?” (arhivirano ovdje, ovdje i ovdje).

EU dosljedna protiv smrtne kazne

Na ovom mjestu valja reći da se Europska unija dosljedno zalaže protiv smrtne kazne, o čemu se može naći mnoštvo sadržaja na službenim stranicama europskih institucija.

Primjerice, na internetskim stranicama Europskog parlamenta, u članku pod naslovom “Parlament protiv provođenja smrtne kazne”, navodi se: “Kao dio aktivnosti u zaštiti ljudskih prava, Europska je unija najveći donator u borbi za ukidanje smrtne kazne u cijelom svijetu. Sve su države članice ukinule smrtnu kaznu u skladu s Europskom konvencijom o ljudskim pravima. EU se zalaže za ukidanje smrtne kazne na razne načine: zabranjuje trgovinu robom koja se može koristiti za mučenje i smaknuća, koristi trgovinsku politiku kako bi ohrabrila poštivanje ljudskih prava, podržava nevladine organizacije u zemljama koje još uvijek imaju kaznu kako bi osvještavale građane, nadzirale i dokumentirale stanje, stalni je promatrač pri UN-u i zalaže se za mjere za ukidanje smrtne kazne, Parlament je usvojio rezolucije i domaćin je raspravama koje osuđuju aktivnosti zemalja koje koriste smrtnu kaznu, a rezolucija iz 2015. godine posebno osuđuje korištenje smrtne kazne kako bi se suzbila oporba ili zbog vjerskih uvjerenja, seksualnosti ili bračne nevjere.”

U poglavlju o specifičnim izazovima u području ljudskih prava, u Rezoluciji Europskog parlamenta od 12. prosinca 2018. godine, izražava se “duboko žaljenje što se mučenje, neljudsko ili ponižavajuće ponašanje i smrtne kazne i dalje primjenjuju u mnogim zemljama diljem svijeta te se poziva EU da uloži dodatne napore za iskorjenjivanje tih praksi”.

Povelja EU: “Nitko ne smije biti osuđen na smrtnu kaznu”

Govoreći o navodnoj problematičnosti “povelje o temeljnim pravima koja bi postala pravno obavezujuća”, najprije valja naglasiti da lažna informacija po svemu sudeći cilja na Povelju Europske unije o temeljnim pravima, akt Europske unije donijet u redovnom zakonodavnom postupku u svrhu jačanja “zaštite temeljnih prava u svjetlu promjena u društvu, društvenog napretka te znanstvenog i tehnološkog razvoja”.

U spomenutom drugom članku Povelje, u stavku drugom, izričito se navodi: “Nitko ne smije biti osuđen na smrtnu kaznu ili biti pogubljen”. Povelja Europske unije o temeljnim pravima nije izravno uvrštena u Ugovor iz Lisabona – kojeg također spominju u lažnoj informaciji o uvođenju smrtne kazne – ali postaje pravno obvezujuća člankom 6. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji, čime je dobila pravnu snagu i postala obvezujući izvor primarnog prava. U Europskoj uniji stoga važi već spomenuto: “Nitko ne smije biti osuđen na smrtnu kaznu ili biti pogubljen.”

Europska konvencija o ljudskim pravima: “Smrtna kazna se ukida”

Europska konvencija o ljudskim pravima (ECHR), pak, međunarodni je ugovor o zaštiti ljudskih prava i sloboda u Europi. Kako se navodi u iscrpnoj wikipedijskoj jedinici, “Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisana je u Rimu 4. studenoga 1950. godine od strane dvanaest zemalja članica novoosnovanog Vijeća Europe, a na snagu je stupila 3. rujna 1953. godine. Postupno se nadopunjavala nekoliko puta dodavanjem protokola koji su nadopunili odredbe konvencije. Sve zemlje članice Vijeća Europe stranke su Konvencije te se od novih članica Vijeća zahtijeva njena ratifikacija. Hrvatska je Konvenciju i njene protokole ratificirala 5. studenoga 1997. godine postavši tako 40. zemlja koja je to učinila.

U članku 2. izvornog dokumenta iz Rima 1950. godine, u poglavlju Pravo na život, u Konvenciji se navodi da “pravo svakog na život zaštićeno je zakonom. Nitko ne smije biti namjerno lišen života osim u izvršenju sudske presude na smrtnu kaznu za kaznena djela za koje je ta kazna predviđena zakonom”. Također, u Konvenciji se navodi i da lišenje života nije u suprotnosti s odredbama tog članka, ako je “proizašlo iz upotrebe sile koja je bila nužno potrebna”: pri obrani bilo koje osobe od protupravnog nasilja; pri zakonitom uhićenju ili sprječavanju bijega osobe zakonito lišene slobode te radi suzbijanja pobune ili ustanka u skladu sa zakonom.

No, taj izvorni dio Konvencije se mijenjao dva puta – Protokolom 6. iz Strasbourga 1983. godine i Protokolom 13. iz Vilniusa 2002. godine. U Protokolu 6. 1983. godine stoje članci: “Smrtna kazna se ukida. Nitko ne smije biti osuđen na takvu kaznu ili pogubljen”, ali se i ostavila mogućnost uvođenja smrtne kazne u vrijeme rata. “Neka država može zakonom predvidjeti smrtnu kaznu za djela počinjena u vrijeme rata ili neposredne ratne opasnosti; takva se kazna može primijeniti samo u zakonom određenim slučajevima i u skladu s odredbama toga zakona. Država mora priopćiti glavnom tajniku Vijeća Europe relevantne odredbe toga zakona”.

Zaključno, i taj “ratni izuzetak” je ukinut Protokolom 13. iz Vilniusa 2002. godine te nakon te izmjene taj članak glasi: “Smrtna kazna se ukida. Nitko ne smije biti osuđen na takvu kaznu ili pogubljen”.

Zbog svega navedenog ocjenjujemo netočnima statuse u kojima se navodi da se smrtna kazna na mala vrata uvodi u Europsku uniju.