Provjera tvrdnji dr. Željka Poljaka o cijepljenju

Dr. Željko Poljak je u intervjuu izrazio svoja stajališta o cijepljenju, podižući nekoliko ključnih točaka. Zagovara voluntarniji pristup cijepljenju, sugerirajući da roditelji trebaju imati slobodu izbora hoće li ili ne cijepiti svoju djecu. Nadalje, kritizira zakone o obveznom cijepljenju koji nameću kazne i tvrdi da su nuspojave cijepljenja nedovoljno prijavljene.

Prvo, dr. Poljak tvrdi da svi lijekovi, uključujući cjepiva, nose potencijalne rizike. Iako je to djelomično točno, studije dosljedno pokazuju da prednosti cijepljenja daleko nadmašuju rizike. Na primjer, istraživanja objavljena u časopisu The Lancet pokazuju da cjepiva sprečavaju milijune smrti godišnje.

Što se tiče obveznog karaktera cijepljenja, dr. Poljak tvrdi da mnoge zapadne zemlje, poput Austrije, Njemačke, Skandinavije i Švicarske, ne nameću obvezno cijepljenje. Iako je to djelomično točno, ove zemlje često imaju snažne preporuke za cijepljenje i visoke stope cijepljenja zbog javnozdravstvenih kampanja i preporuka zdravstvenih djelatnika.

Dr. Poljak također dovodi u pitanje točnost izvještaja o nuspojavama cijepljenja u Hrvatskoj. Iako je teško provjeriti ovaj tvrdnju bez specifičnih podataka, zdravstveni sustavi općenito imaju mehanizme za praćenje i prijavu neželjenih događaja. Na primjer, sustav za prijavu neželjenih događaja cjepiva (VAERS) u Sjedinjenim Državama omogućuje prijavu svih sumnjivih nuspojava.

Liječnik također izražava zabrinutost zbog cijepljenja novorođenčadi u bolnicama bez pristanka roditelja. To je kompleksno pitanje s etičkim i pravnim implikacijama. Mnoge zemlje imaju propise koji zahtijevaju pristanak roditelja prije cijepljenja, a ti se propisi strogo provode na mjestima poput Sjedinjenih Država.

Dr. Poljak također vjeruje da zdravstveni djelatnici trebaju imati pravo na savjesni prigovor i odbiti cijepiti pacijente bez pismenog pristanka. To je još jedno etičko i pravno razmatranje. Iako se specifični zahtjevi razlikuju od zemlje do zemlje, mnoge imaju zakone koji štite pravo na informirani pristanak za medicinske postupke.

Što se tiče cjepiva protiv COVID-19, dr. Poljak sugerira da bi cijepljenje trebalo biti opcionalno i da bi pojedinci trebali biti osnaženi da donose vlastite odluke na temelju svojih osobnih zdravstvenih procjena. Iako je ovaj pristup bio predmet rasprave, mnoge zemlje snažno preporučuju cijepljenje protiv COVID-19 zbog njegove učinkovitosti u sprječavanju teških bolesti i smrti. Studije objavljene u New England Journal of Medicine pokazale su visoku učinkovitost cjepiva protiv COVID-19 u smanjenju stope hospitalizacije i smrtnosti.

Zaključno, stavovi dr. Poljaka o cijepljenju djelomično su podržani dokazima, ali neke njegove tvrdnje o nuspojavama i pravnim propisima zahtijevaju daljnje istraživanje. Cjepljenje je ključna mjera javnog zdravstva, a prednosti općenito nadmašuju rizike.

Transkript:

Gospodine Poljak, je li mogućnost izbora pravo rješenje za cijepljenje i trebaju li i mogu li o tome odlučivati roditelji? Ja mislim da da.

Svaki lijek je otrov Mi uvijek samo moramo odvagnuti ili veća šteta ili veća korist. O koristima se jako mnogo govori, malo prije smo čuli od kolegice Junuzović o koristima, a šta je sa onim nuspojama o kojima se jako malo govori?

Treba biti kritičan. Dakle vi smatrate da roditelji trebaju imati mogućnost izbora.

Naravno, pogledajte koje bi ja dvije glavne primjetbe postavio na cijepljenje kod nas, a mislim da je tako i u BiH. Prvo, da je cijepljenje po zakonu obavezno pod prijetnjom kazne, ne, dvije tisuće kuna u Hrvatskoj ili zatvor.

Pod pretpostavkom valda da je narod tako glup da sam to ne zna ocijeniti treba li cijepiti ili ne. Neka se kaže otvoreno, da, narod je glup. Zašto molim vas, cijepljenje nije obavezno u zapadnih kulturnim zemljama kao što je Austrija? Njemačka, Skandinavska zemlja, Švicarska, tamo fakultativno, ali je zato zdravstveno posjećivanje pošteno.

A kod nas ono nije pošteno. Ja ću samo jedan argument donijeti. Molim vas, otvorite statistički godišnjak Republičkog zavoda za zaštitu prirode poglavljenje nus pojave cijepjenja. Ako se u Hrvatskoj cijepi godišnje oko milijon ljudi A u tom statističkom godišnjaku piše da je bilo samo 277 uspojava, to je očetan neistina.

Pa mi znamo da svaki deset najmanje svaki deseti čovjek nakon cjepljenja ima neku uspojavu koju je obavezno prijaviti. Naprimjer, malo otekne, ne mora biti teška neuspaljiva kao što je doživjela moja kći koja je nakon cijepljenja dobila upolnu mozgu i završila u bolnici A evo vidite, čak niti to nije u statističkom godišnjaku uvršteno jer postoji 1% mogućnosti da je ona dobila upolnu mozgu od nečeg drugog a ne od cijepljenja koje je bilo tjedna dana prije Ja ću upotrebiti jednu vrlo oštoru riječ.

Za razliku od Bosne Hercegovine, zavilan sam kolegici Junuzović, kod nas je diktatura cijepljenja. Ako djete za šetka punoljetnosti mora obavezno biti cijepljeno 25 puta protiv svih mogućih bolesti Kogod stvori nekakvo novo cijepivo, lobi onih ljudi koji prave cijepiva i koji žive od cijepiva je toliko jak da mi koji hoćemo da tu učini reda jednostavno smo bespomoćni.

Pogledajte možda nas u Hrvatskoj. S jedne strane imate zakon po kojemu je cijepiljenje obavezno 25 puta do punorjetnosti pod prijetnjom kazne, a s druge strane Kontradikcija. Zakon o zaštiti pacijenata u jednom članku kaže ovako. Liječnik ne smije ni pitnuti bolesnika bez njegove pismene privole. A naš novorađencat u rodilištima cijepe bez znanja roditelja.

Pa tu treba napraviti ipak nekog reda. Ljudi kažu treba se držati zakon Nije istina. Jer ima loših zakona, protiv loših zakona se treba boriti, energično. Čak niti liječnik ne smije reći ovako, ja ću cijepiti jer mi to zakon dopušta, rizik vam je, ali šta vam nije mogu. Pripremio sam ova, možda vas dozvolite da pročitam, ove dvije rečenice koje je na moj upit povjerenstvo za medicinsku etiku Hrvatskog liječničkog zbora donijelo jednoglasno na jednoj svojoj sjednici Prisiljno cijepljenje protiv zaraznih bolesti nije u skladu s liječničkom etikom.

I drugi zaključak, liječnik ima pravo odbiti prisiljno cijepljenje pozivajući se na priziv savjesti. A kolegica Junozović koja je za cijepljenje djece, postavit ću jedno pitanje. Jeste ikada djetetu koje je cijepljeno, rekli sljedećih dva tjedna ne smije djete ići u okupaciju Dječji vrtić i u školu.

Zašto? Jer ova dva tjedna kritična nakon cijepljenja kada se stvaraju antitijela u organizmu, ako slučajno to djete dobije infekciju sa tim na što je cijepljenja, to je dupli udar za taj organizam. Ja mogu iznijeti i drastične primjere o tom, ali nemam vremena pa izvolite. Vidite, priča što cijepljenje kaže jednu nemoguću stvar.

Ako se ti ne cijepiš, Onda si ti opasan kao kliconoša za sav ostali svijet oko sebe, što nije istina, jer time sami sebi skaču u usta. Jer ako su svi okolo cijepljeni i zaštićeni, onda sašto bi ja mogo kao kliconoša njima naštetiti? Nemoguće. E gospodine Poljak, ukoliko dođe do neželjenih posljedica vakcinacije, ko je za to zakonski odgovoran?

Nitko. Nitko. Svaki lijek je otrov. Samo treba vagati je li veća šteta ili veća korista toga. Nitko nije odgovoran. Ali liječnik koji sumnja da bi kod nekog pacijenta mogle nastupiti jako štetne posljedice, on ima pravo na priziv savjesti. Dozvolite da dadem ovaj zaključak. U Hrvatskoj bi trebalo ukinuti taj nedemokratski zakon prisivnog cjepljenja protiv korona Pod prijetnjom kazne, ali istovedno bi trebalo i zrastveno prosjećivati narod tako da on sam može odlučiti hoće li se cijepiti protiv nečega ili neće.

Vidite hoće reći ovo, da imamo loše zakone i da mnogi liječnici potpuno pogrešno kažu, tako zakon kaže i ja ću tako postupiti, to je pogrešno. On treba postupiti etički. Etika mora biti iznad zakona, a zakon mora biti subordiniran etici. Da. Ima loših zakona koje treba rušiti.