Građanima Pule, kao i svakome tko je posjetio ovaj grad, sigurno je poznato da grad ima problema s parkingom i gustoćom prometa. To je problem koji građane prati već desetljećima a nije ga uspjela riješiti nijedna gradska vlast do dana današnjeg. Ne mogu se sjetiti da su prethodne vlasti iskazivale ikakav interes za rješavanjem ovog problema, no trenutni gradonačelnik je od samog početka svog mandata pokazivao interes za tu temu.

Još od osamdesetih godina taj problem uči grad. Slično kao ona priča o žabi koju stavite u hladnu vodu i postepeno zagrijavate do njenog ugibanja, ali bez ikakve reakcije žabe u cilju spašavanja vlastitog života, tako i taj problem parkinga guši ovaj grad a građani, isto kao i žaba, ne reagiraju, kao da nije njihov problem.

Spretno, kao i prijašnje vlasti, tako i sadašnja, prepuštaju građanima da slobodno mumljaju i krive turiste za naše pretežno ljetne neugodnosti. Problem najčešće izlazi na vidjelo, kada turisti u želji za posjetom našem gradu, uđu u tu ljetnu zamku i kruže ulicama u nadi da će pronaći parkirno mjesto koje zapravo ne postoji. Tada osjete našu četrdesetogodišnju muku i jednostavno odu iz grada nakon nekoliko bezuspješnih krugova. Dok su građani prepušteni sami sebi i vrlo često papirologiji koju moraju rješavati u samom centru.

Rješenje bivše gradske vlasti

Nakon rata, grad je obuzeo nekakav poslovni entuzijazam. U svakom portunu/haustoru, su se otvarale svakojake trgovine, kafići ili čak restorani. Meni je to bilo jedno od dražih razdoblja u gradu, jer nas raznorazne regulative nisu gušile i svi su mogli sanjati o svom malom biznisu i samostalnosti. Kako su ti biznisi a i nove stambene jedinice u gradu vukle za sobom probleme parkinga, tako se tadašnja vlast dosjetila fantastične ideje. Kadgod nekakva regulativa nalaže da recimo stambena jedinica ili restoran, zahtjeva određeni broj parkirnih mjesta, tada ste vi mogli od grada “kupiti” parkirno mjesto za 20000 kuna. Grad bi vam uredno izdao papire, da vi parkirno mjesto imate i zakonska zapreka je nestala. Vi ste mogli otvoriti štogod vam je srce željelo a na papiru je sve štimalo.

Meni je nepoznat broj takvih imaginarnih plaćenih mjesta, ali sigurno pričamo o stotinama a možda i tisućama.

Te parkirne zakonske zapreke su se javljale i kod restorana i kafića, koji su se nanovo otvarali na istoj lokaciji, ali s prekidom rada dužim od 6 mjeseci. Tada ih je “kačio” novi zakon i morali su se snalaziti. Sada već znate kako.

Je li ta praksa ostala do današnjeg dana, ne znam, ali šteta je učinjena i ona je dugoročna.

Dolazak gradonačelnika Zoričića

Njegovim dolaskom, budila se nekakva nada da će taj vječiti problem biti donekle saniran, jer građanima je jasno i nemaju nikakvih iluzija da će on biti u potpunosti riješen.

Pitanje je vrlo brzo nakon Zoričićevog dolaska na vlast bilo pokrenuto, međutim, vrlo skoro smo vidjeli da bi stvari zapravo mogle krenuti na lošije. Planovi koji su tada predstavljeni a kasnije i sprovedeni, više su ličili na nekakvo proljetno pospremanje garaže, nego na stvaran dugoročni plan rješavanja problema parkinga.

Ono što danas imamo je  polovično odrađen posao i naše inače šutljive građane stjerane na periferiju grada.

Zašto? Razlog mnogima nije jasan a po mom mišljenju niti Zoričiću.

Ono što se dogodilo je bilo podizanje cijena karata i izdavanje “Holders only” karata, koje su građanima koji žive u užem krugu grada garantirale parkirno mjesto, dok su onim koji su bespravno parkirali na ta mjesta bile zagarantirane visoke kazne

Povišene cijene parkinga

Povišena cijena parkinga je uobičajena strategija prodavača, koji cijenu podižu dokle god prodaja ne krene opadati, na taj način se maksimizira profit koji mogu dobiti za iste kapacitete. Ovo je sasvim u redu kada pričamo o trgovinama, ali ne i kada pričamo o građanima i obavezama gradonačelnika prema građanima.

Bit gradonačelnika nije maksimiziranje profita grada, već poboljšavanje uvjeta života građana. Obični građanin ne vidi nikakav interes u tome što je gradska blagajna puna, jer on od toga ništa nema. Ono što vidi i osjeti je da mu je sve teže kretati se kroz grad i obavljati svakodnevne poslove vezane uz život u gradu i okolici, kao što su odlazak na katastar, MUP, pedijatar, FINA i sve ostale institucije koje nas kao građane vežu uz sam centar.

Cijene parkinga u gradu variraju od jednog pa do četiri eura po satu. Čisto za usporedbu, prekjučer sam skuhao ručak za četiri eura. Toliko je gradu smisleno tražiti od građana za jedan sat parkinga. Jedan ručak!

Naravno imate opciju ići nešto dalje i platiti manje. No tu postoji “kvaka”, stvar je u tome što je taj jeftiniji parking udaljen cca 15-20 minuta hoda od pojedinih gradskih institucija. Pa tako ćete platiti jeftiniji parking, ali ćete morati platiti za više sati.

Na udaljenom parkingu rade automati

Nema plaćanja mobitelom, već samo automatom. Nije to neki veliki problem. Ok, potrebno je imati pokoju kovanicu. Problem je što usred turističke sezone, kada ima more turista, koji su stvarno željni plaćanja parkinga, ti aparati od njih traže znanja koja oni nemaju. Da pojasnim, User Interface aparata je totalno star i cijeli sustav je jako spor, feedback uređaja ne postoji. Tako su jadnici prepušteni samima sebi i nasumičnom nabadanju tipki i ubacivanju novčića u aparat koji je tehnološki zastario. Da stvar bude još goda, display parata je okrenut prema suncu, pa je čitanje onemogućeno.

Holders only parking

Prije otprilike godinu dana, gradske vlasti su došle na fantastičnu ideju da izdaju Holders Only parkirna mjesta. Ta mjesta su isključivo za stanare jezgre grada.
”Svi gradovi koje gledamo kao uzor štite svoje stanare ispred svih ostalih neovisno radi li se o Oslu, Beču, Kopenhagenu ili turističkim gradovima u Italiji. Stanari su ispred svih i stanarima centra grada izaći ćemo u susret kako god budemo mogli. …”
Naravno da građanima koji tamo žive treba omogućiti da imaju vlastita parkirna mjesta, ali ne i na štetu ostalih građana istog grada. Potrebe ostalih pedeset tisuća građana za institucijama ovog grada nisu nestale, oni i dalje moraju dokumente, banke i slične institucije posjećivati u samom centru. Ono što se dogodilo izdavanjem Holders Only karata je to da se masa osobnih vozila premjestila iz užeg centra prema periferiji tako puneći parkirna mjesta obližnjih trgovačkih centara i Pulske bolnice. Vidite, nije rješenje, riješiti jedan problem i stvoriti dva nova.

Isto tako, vozila koja su se nekada stiskala po skrivenim gradskim uličicama sada više to ne moraju činiti, jer imaju svoje parkirno mjesto. Sigurno je da su svi građani užeg centra grada sada sretniji, ali stvorila se još jedna dodatna masa vozila koja pune parkirne kapacitete grada.

Problem parkirnih mjesta za osobe s invaliditetom

Građani se snalaze na razne načine, pa su se mnogi dosjetili koristiti pokaznu karticu osoba s invaliditetom kako bi nesmetano koristili ta mjesta. Pa su tako sada pulski invalidi ostali bez svojih mjesta i u potrazi za parkingom kruže po gradu tražeći mjesta koja su udaljena i po kilometar od njihove destinacije. Podsjetio bih da mjesta za invalide nisu takva samo kako bi bila blizu neke građevine i smanjila razmak od parkinga do cilja, ta mjesta su šira od običnih kako bi netko s poteškoćama u kretanju mogao ući i izići iz automobila ili s čim manje teškoća izvaditi kolica.

Na ovu temu su kontaktirani Pula Parking, komunalni redari i Filip Zoričić. Samo se Zoričić nije odazvao. Pula Parking i komunalni redari su dali svoja objašnjenja i u konačnici preostaje jedino češća kontrola pokaznih kartončića, no pitanje je tko će to potaknuti?

Kolosalni promašaj rotirajućih garaža

Posljednji pokušaj da se pokaže da rješenja postoje je investicija Grada Pule u izgradnju rotirajuće garaže za €500000. Jedna takva garaža je izrađena na postojećim parkirnim mjestima a ima svega trideset mjesta, kada oduzmemo šest postojećih proizlazi da je grad dobio samo 24 mjesta.

Zašto je to kolosalan promašaj? Jer u Gradu Pula očito nitko nije čuo za skalabilnost. Puli nedostaje tri tisuće parkirnih mjesta a ne trideset. Ovakvo rješenje se ne može skalirati, ne može se nanovo izgraditi još sto ovakvih garaža, jer postoji ograničavajući faktor zvan novac. Za izgradnju stotinu ovakvih garaža bilo bi potrebno €50,000,000 što koliko je meni poznato Grad Pula nema.

Što grad ima od toga?

Pula je grad koji odumire. Potencijalni poslovi koji bi se mogli voditi u centru jednog turističkog grada poput restorana, hand made suvenirnica, prodavaonica odjeće i obuće, jednostavno nestaju. Razlog je što ljudima nije u interesu plaćati nekoliko sati parkinga za odlazak s obitelji na večeru ili pješačenje od pola sata kako bi kupili neki malo unikatniji odjevni predmet koji se ne može naći u trgovačkim centrima.

Grad se puni prodavaonicama robe koja nije kvarljiva, na kojoj su velike marže i minimalno ulaganje. Naravno da takvi poslovi ne mogu opstati preko zime, pa su gradske ulice prazne tijekom zimskih mjeseci. Polako se i mi kao građani, prisiljeni takvim vođenjem grada, okrećemo prema velikim prodavaonicama poput City Malla i Max centra, gdje je parking besplatan, lak i brz. Dok za posebnije stvari, radije idemo online i obavimo kupnju u jednakom vremenu kao što bi tražili parking po gradu.

Iskreno, ne vjerujem da građani žele živjeti u jednom bezličnom gradu, koji je preživio tri tisuće godina ratova i bolesti, ali se ne može nositi s parkingom zadnjih tridesetak godina.

Rezultat

Jedino što preostaje nama građanima je da čekamo smjenu vlasti i nadamo se da će novi gradonačelnik dati smislenija rješenja i počistiti nered svojih prethodnika.